Tužna srca, shrvani, javljamo svim prijateljima Pričigina da nas je jučer napustila naša premila, nezamjenjiva VIKTORIA ŠIŽGORIĆ ZORIĆ. Obitelji izražavamo najiskreniju sućut, a mi, kojima su priče u srži života, u ovim trenucima teško dolazimo do riječi kojima bismo izrazili što nam je i koliko značila...
Postoje, svi znamo, priče kojima je već iz prve rečenice lako naslutiti rasplet i svršetak. To su loše priče.
Viki nam je godinama jasno pokazivala i dokazivala da njezina priča nije takva nego baš dobra, napeta, intrigantna, puna obrata i, zapravo, beskrajna. I sve je to vrijeme ona bila u pravu, a mi svi sretni što smo u krivu.
Barba Pero je od starta bio motor Pričigina, mi ostali samo kotači i limarija, a Viki je od samih početaka, u tom našem čudnom i čudesnom vozilu bila - getriba: uvik di triba, nikad u leru.
Nema toga što nije mogla, htjela ili stigla napraviti za Pričigin. I uvijek uz osokoljujući osmijeh, ma kako naporno bilo.
Nama kojima je suđeno do daljnjega ostati ovdje preostaje samo da zavidimo onima "gore": napokon su dobili nekoga tko će im bez kašnjenja i gunđanja raditi i dizajn i PR i voditi web-stranicu i festivalske profile na svim mogućim društvenim mrežama, i čuvati pse samoživih pripovjedača i spašavati zalutale mačke iz prepunoga gledališta i… što god zatreba.
Ostaje nam i sigurnost da će s festivalom ubuduće biti sve bolje, jer od sad imamo i svoju anđelicu-čuvaricu, Pobjednicu.
Grlimo te, draga i neprocjenjiva naša Viktorija!
Ajme, šta ćemo se napričat i iznasmijat kad se jednom opet svi okupimo!